Meditiram svakodnevno četiri i po godine. Nekada uspem da izdvojim i 20 minuta, nekada jedva 5, ali ne odustajem od namere da budem JA u svom izvornom obliku. Ne postoji lepši osećaj od toga i to mogu sada da kažem nakon par godina meditacije.
U ovom tekstu vam neću pisati puno o opštepoznatom značenju meditacije, ni o tome šta šta možete pročitati o njoj, već o tome kako ja to radim i kako me ona “radi”.
Kad ljudima kroz razgovor pomenem da meditiram obično zastanu, neko razrogači oči, neko podigne obrvu, ali uglavnom ih zbunim. Neko me posmatra kao totalnu budalu i zaludnu osobu u fazonu “lako je njoj”, a meni je sve to ok i sasvim u redu. Čak se ponekad u sebi nasmejem njihovim reakcijama. Ono sa čim ljudi nisu upoznati ili bar površno informisani, u njima izaziva otpor, strah, nepoverenje, podsmeh… Prihvatim. I to je meni sasvim ok.
Zapravo, meditirati nije upošte lak posao. Bar mi nije to bio u početku. Dešava se i dan danas, da me neko od prijatelja pozove i kaže: “Ma daj bre, kako to radiš, ja uopšte ne mogu da sredim misli, izleću kao bujica, nemam ja živaca za to?”
U tome i jeste caka!!! Ni jedan početak nije lak, pa ni taj. Zapravo, ovaj je možda i najteži, jer NAJTEŽE JE ČOVEKU DA SE PRIBLIŽI PRAVOM SEBSTVU. Da bude sve što jeste! Da se vrati sebi!!! Dešavalo mi se, u početku, kada se osamim i krenem meditirati, da od svojih misli mi nije bilo dobro. Mozak me je bukvalno bombardovao, informacijama, likovima, događajima. Ego je bio najuporniji da me prekine i ne da mi da se približim sebi. Nekad bi se dešavalo, da doslovno osetim i trnjenje ruku i fizičku bol u grudima, nekada su mi noge postajale teške kao da su od olova i trebalo mi je vremena da ih pokrenem kad bih završila meditaciju. Koliko sam samo puta i plakala dok sam meditirala. Naiđu tako neki ljudi u meditaciji, nepozvani, koji su me povredili, sada znam da bez mog dopuštenja više NIKO ne može da me povredi tada to nisam znala, pa ih u mislima zagrlim i oprostim im, a onda suze samo krenu da teku, bez da se pomerim, samo osetim kako mi se slivaju niz obraze. Nekad sam plakala i od sreće u meditaciji i osećaj je bio neverovatan. Ali sve su to faze, koje se moraju proći. Veoma su naporne i teške, ali kada se jednom njih oslobodite, naročito Ega koji obožava da vas prekida, prosuđuje, minira svojim mišljenjem, verujte mi Ego ima svoje mišljenje koje niste VI, kada odjednom shvatite da ste vi posmatrač svega toga, sve što osetite je MIR i spokoj.
Ne biste verovali, šta sve meditacija može!! Čak me ponekad vraćala i u najranije detinjstvo i tu je imalo dosta toga, mnogo zatrpanih stvari u podsvesti i na oko zaboravljenih… Ali, ne lezi vraže, kako babe kažu… Sve je to period “čisćenja”, da ga tako nazovem.
A onda…
Dođeš do faze, da spoznaš da ti nisi tvoje telo, ni tvoj um, ni tvoje misli. Da ti nisi tvoja ruka, tvoja glava, tvoj bol, tvoja sreća. Da sve to imaš, ali da to nisi ti. Da si ti više od toga. Da bol boli, ali nije ti. Da se srce i usne smeju, ali nisu ti. Da sve to imaš i proživljavaš, ali da NISU TI. Da si TI onaj koji može sve to sa distance da posmatra. Pa kad nisi svoj um, svoje misli i svoje telo, ko si onda? Ko je taj koji posmatra? To je tvoje istinsko SEBSTVO. Najčistije, izvorno! I nije bitno više ništa, ni koje si boje kože, ni šta si obukao na sebe, ni šta drugi misle o tebi, ni da li si dr mr pr ili skitnica… Tu Ego, ne postoji, ne požuruje te, ne smeta ti. Tu si mu jednostavno NEDOSTUPAN. NEDA=NEDOSTUPNA U MEDITACIJI! ZIKA, MIKA, LAZA, MAZA, JUCA, ANA=NEDOSTUPNI U MEDITACIJI. Dostupan si samo svom istinskom sebstvu! Tu je sve jedno i jedno je sve!!! (Kako je istinita ova rečenica koju sam sada smislila i divna je.)
Meditacija, vam moze poslužiti da se izlečite. U bukvalnom smislu te reči! Meditacija je stara više od 5.000 godina. Poreklo potiče od latinske reči meditari što znači “školovati se fizički i mentalno”. Znači i lečiti jer je u korenu reči medicinar ili medikament. Medikament koji vam prepiše čika doca, može pomoći telu u izlečenju, a meditacija vam može pomoći da izlečite um i duh, a samim tim i odagnate mnoge fizičke boljke.
Prošle godine sam rekla sebi: “Ajde da baš proverim… Igraj se u meditaciji…”
Naime, imala sam godinama preko nekih desetak cisti na grudima i pojavili su mi se čvorići na štitnoj žlezdi. Nista strašno, ali opet… Meditirala sam, svesno sam disala kroz ta mesta, bila sam uporna kao mazga, a i bilo mi je zanimljivo. Baš da vidim šta će se desiti? Napomenuću vam, da sam za štitnu žlezdu i pevala. Ona je bolest duše, a kad čovek peva, opušta je i poručuje joj:”Ajde mala, šta si se stegla.” Kada sam otišla kod lekara, od preko deset cisti je samo jedna ostala, a čvorići su se povukli.
“To je zbog meditacije”: rekla sam doktorima.
Samo kada bi znali svi lekari ovog sveta, koliko je značajna, uvrstili bi je u poseban i obavezan predmet izučavanja na fakultetu. Ali…
Kad nemam vremena da meditiram, nego recimo moram da peglam, što baš nikako ne volim, iskoristim to vreme da dok peglam svesno dišem. Potpuno osvestim udah i izdah… I fokusiram se na disanje. Probajte, videćete da je to gotovo nemoguće bez misli. A izvodiljivo je i poželjno da dišete bez misli. Zahvaljujući meditaciji, doslovno sam postala hvatač svojih misli. Kad krene misao, uhvatim je i osvestim da je to samo misao, da nisam ja. Kad krene prosuđivanje drugih ljudi, stanem, jer moje pravo JA, zna da smo svi jedno. Sada mnogo, lakše nađem razumevanja za postupke drugih, ali me ne dotiče. Nema besa… Nema stresa… Nekad mi dođe, da iz čista mira zagrlim drvo, pomazim biljku, jer sve savršeno funkcioniše skupa. I MIR je sve sto osetim.
(I otkiću vam tajnu, naziv mog bloga Sve što jesam, je upravo i nastao u meditaciji.)
Jedi, moli, voli! 🍰🙏❤️😉
Neda
