… na brdovitom Balkanu!
Danima gledam moju devojčicu, kako je svoju omiljenu lutku obukla u njenu “markiranu” haljinicu koju je nosila kad je bila beba od tri meseca. Uživa dete u igri, baca, drlja, vuče onu lutku, cepa haljinicu, prlja… ali se SMEJE! SMEJE SE! UŽIVA U IGRI. Raduje se. Zna ona tako mala, da je krpa – krpa! Mi mislimo da oni, naša deca, to ne znaju. A mi smo ti, koji nemaju pojma! Zna ona da se može pocepati isto kao i ona jeftina! Zna! Deca to znaju, zato što su se sa tim rodila. Samo eto, vremenom, zaborave jer im mi ubacujemo programe razne. Ja je gledam pa se mislim, bravo dete! BRAVOOOO! Pa se setim onih Mikinih stihova:
“Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta.”
Pa se mislim dokle smo mi odrasli?! Mi odrasli, dokle smo odrasli? U ovoj “bedi duha” koja nam se servira na tacni, dokle smo odrasli? Da li smo dorasli jednom detetu u bezbrižnoj igri? Ili smo dorasli jedino tome da “sve bude na spolja?” Da se što bolje prikažemo drugima? Za koje nas realno boli dupe. Kako nas za njih, tako i njih za nas!
BITNO JE SAMO U OVOJ IZVRNUTOJ PERCEPCIJI VREDNOSTI, DA SVE NA NAMA VRIŠTI, DOK DUŠA U NAMA VRIŠTI!
Gledam oko sebe svet, pa se mislim, ako smo postali takvi da procenjujemo čoveka, na osnovu toga šta je obukao, onda smo beda neviđena!
Pre par dana ušla sam u jedan butik i prvo što ti urade kad kročiš u njega odmere te od glave do pete, da procene da li si platežno sposoban za njih. (Prvo, jako je nekulturno odmeravati čoveka, osim ako ti se ne sviđa!) Ako procene da jesi njihova potencijalna mušterija, onda dobiješ “tretman”. Tako je i za restorane, klubove, prestižna dešavanja… Koja tuga. Koja izvrnuta slika društva! Koje siromaštvo duha!
Gde god sam putovala, a jesam videla nešto sveta, ja ovo čudo kao ovde, videla nisam! U Nemačkoj sam bila u društvu čoveka, koji je milijarder. Ja to nisam znala… I da sam znala, promenilo ništa ne bi. Ili je čovek “bogat” ili je “siromašan.” To je stanje svesti. Zeza se čovek, opušteno priča, ide biciklom svako jutro na posao… Onako, kad ga gledaš, dođe ti da mu daš 5e da kupi neku pristojnu majicu. Ako bi ga procenjivali po stajlingu, kao što to ovde rade, ladno ga ne bi pustili u fensi butike. Ala bi se zeznuli. ?
Ala se mnogi ovde zeznu još… Imam jednog poznanika. On vam lik, u kući ima samo ormar i nadušek za spavanje! Ne pada mu napamet da pare troši, ni na televizor, nema veš mašinu, nosi mami da mu pere veš… Kaže: “Jebi ga, nešto mora da trpi.” Ali zato je nabacio krpice, obuću, auto… Provalio čovek, šta ovde prolazi. I tako vam on živi na foru. Na fore i fazone, kao i mnogi. A što? Zbog čega? Zbog koga?
Zbog stida, koji oseća, kad krenu da ga odmeravaju? Zbog društva? Kojeg društva, da vas ja pitam?
I zaista Mika Antić je oduvek i zauvek najčarobniji za mene. Svi treba do deteta da odrastemo, da bi spoznali pravu radost i slobodu uma i duha.
Voli vas,
Neda
