Moja pokojna baba, majka mog oca, Dragana, iz milošte zvana “baba Draga”, rođena Jovanović udata Nikolić, imala je neverovatnih bisera u svom rečniku.
Recimo, za nekoga za koga bi smatrala da je veliki mučenik u životu i da “nema dalje” govorila je: “Eeeee kukavac, obešen, ne skinut.”
Pitala sam je jednom: “Baba, šta ti to znači?”
“Kako šta”, odgovarala bi kočoperno, “zamisli da te obese koje su to muke, pa te na sve to još i ne skinu sa vešala?”
Kada bi psovala ili kako ga je ona “prekrstila u pCovala” govorila je: “Jebem te pod levo koleno!” Šta god to značilo…
Kad bi se nečemu čudila, uzbuđeno bi širila ruke uz njenu čuvenu rečenicu: “Pa ovo nema nigde, na celoj zemaljskoj kuGi!”
Jednom sam kao klinka, dobila njenu dozvolu da odem do prodavnice po sok. Ona se nalazila niz prugu, kod železničke stanice. Da bi mi pojasnila potencijalnu opasnost od vozova koji su tuda redovno prolazili i naglašavala da ne idem po pruzi, a to sam posebno volela, izrekla je čuvenu rečenicu koju ja i danas koristim u šali: ” Slušaj, ja te ovde čekam! Kad pomislim da si tamo, ti da budeš ovde! Jel ti jasno?”
Rekla sam da jeste, da bi me što pre pustila da krenem, a nije mi bilo jasno. Sad jeste.
Nas decu je obožavala. I svoju decu i nas unučiće. Mene najviše. I to nikad nije krila! Taman da smo i najgori, za nju smo bili najbolji. Ako bi čula da je neko o “njenoj deci” govorio šta loše, žusto je istupala “ulazeći u ring” i branila nas. Čak i onda kada bi neko drugi bio u pravu, nije dala na nas. Bila je “što na um, to na drum”. Pravi Ovan u horoskopu. Svakom unučetu bi davala od penzije po dvesta, meni, po hiljadu dinara. (Bile su sličnih boja)
“Što baba samo Nedi daješ ovu crvenu, a nama ne?”, pitala je jednom moja sestra.
“To su meni sve crvene, ne vidi baba…”, pravdala se.
“Pa što se ne zezneš i njoj nekad da daš ovu drugu crvenu…” Onda bi svi na čelu sa babom koja je ispravljala “grešku” počeli da se smejemo.
Kad god bi negde putovali, ona je brinula. Stalno je brinula za nas. Obavezno bi morao svako da joj se javi da li je stigao, kad je stigao i kako je putovao, u suprotnom, “dizala” bi ceo komšiluk na noge i zapomagala “Da l’ se nekome nešto desilo?” Kada se “domogla” mobilnog telefona, i naučila da okreće brojeve, njenoj sreći nije bilo kraja. Ako joj se slučajno ne javiš na mobilni kad te zove, a krenuo si negde na put, kad bi je nazvao kasnije javljala bi se: “Jesi ti normalan, znaš da mi je bolesno srce, ‘oćeš da umrem od brige.”
Kad bi je pitali: “Dobro bre, baba što toliko brineš za nas?”
Govorila je: “Ne znate vi, Majka Jadajka, majka jadajka… ceo život. Majka je jadajka!”
E, to da je Majka Jadajka iskusila sam pre nekoliko nedelja. Moja mala devojčica ima sada godinu i po dana i uhvatila je neka faza da zametne glavu unazad i tako se ceri. Džabe nemoj, džabe objašnjavanja (iako sve razume)… ne vredi. Zeza nas, stručno nas zeza i vidiš lepo da uživa u toj “igri”. Jednog dana, dok se igrala u krevecu, ustala je, uhvatila se rukama za naslon, zametnula glavu unazad i pustila se!!!! Tako se pustila sa zametnutom glavom unazad!!! Mi, u prvi mah trajao je sekundu taj “prvi mah”, gledamo u nju i ćutimo! Ali vidiš, dete leži, ne pomera se sa sve zametnutom glavom unazad. Ne pomera se! Ni šum jedan se ne čuje. Ne pomera se. Ne mrda. Moj muž, koji je uvek pribran i nikada ne reaguje izbrzno, skoči. A ja vrisnem! Vrisnem tako, da to nije ni bio pravi vrisak, nisam u tom trenutku imala snage za to. Već, kako sam ga doživela, moj vrisak je ličio na MUK i nevericu! Odjednom, mali “kip” počinje sa tako zametnutom glavom i u toj zaleđenoj pozi da se smeje! Ja, tek tada kad je počela da se smeje, počnem da plačem. Da plačem na “sav glas”.
Sve to se izdešavalo, dok je nije odao smeh, a trajalo možda desetak sekundi. Meni, čitavu večnost! Za to vreme, sam umrla. Bukvalno umrla u tih par sekundi. I ono što mi je prošlo kroz glavu, od toga “slomila je vrat”… pa do najgorih scenarija ( ko bi rekao da sve to može um da iznedri u par sekundi)… to je pakao. E to je pakao! Ništa drugo, nego to! To vam je Majka Jadajka. To što majci može da prođe kroz glavu, koji sve scenariji kad su njena deca u pitanju, to je strašno. A kad prođe i pogledaš, uglavnom je tako, da uvek bude sve ok sa tim malim nemircima, a Majka Jadajka “umre” za to vreme. Jer šta majke zezne? Njihov mozak. Koji će najcrnje scenarije ponuditi. Ređaće se scene u glavi Majke Jadajke jedna za drugom, sve strašnija od strašnije… i onda svaka Majka Jadajka mora da shvati da su to samo misli. Misli su te, koje su majci stvorile pakao! Njene sopstvene misli, od silne brige i bezuslovne ljubavi za njenom decom.
Pozdrav za sve Majke Jadajke ❤
Neda
P. S. Evo u prilogu, još par bisera moje babe Drage…
“Ako nemaš krvnika, rodila ti ga je majka.” Ovo bi se odnosilo na narušene odnose među braćom.
“Da je kuća dobra i vuk bi je imao.” Volela je da putuje i da bude van kuće, pa bi svako duže zadržavanje u kući smatrala ropstvom.
“Čuvaj sine prvo oči svoje, pa pare. Ako nemaš para ne možeš majci ni na grob da odeš.”
“Bolje da se rodi kamen, nego žensko. Žensko mučenik celog života. Dovoljno što lije svaki mesec krv, ko krava.” Sažaljevala je sve žene “na celoj zemaljskoj kuGi”…?
