“Strašno sam zaljubljena! Strašno! Verujte mi, da nikad u životu nisam tako strasno volela, tako žudela, tako maštala o nekome. Ne mogu da ga izbacim iz glave, ni dan ni noć. Znate, sve zamišljam, kako me ljubi, dodiruje, kako kaže :”Ja te volim, popadijo moja!”
“Molim?”
“Ništa me ne pitajte. Ništa. Ima li neke nade za nas dvoje? Moje oči su žive, samo kad je on tu, u blizini. Ja dišem samo kad ga gledam i slušam na liturgijama. A ona njegova uniforma, kako mu samo stoji, kako mu se slaže uz bradu… Jednom sam ga krišom špijunirala, kad se spremao za liturgiju, pa se oblačio. To vam je…. Ma ne mogu da opišem… ”
“Jesam li vas dobro razumela, Vi ste zaljubljeni…. u popa?”
“I to kako! Srce mi gori, telo mi gori za njim, mozak mi se vrti ko na ražnju. Pa postim, postim, postim… Sve postove postim. Pa idem na SVE liturgije koje on radi. Pa se tamo do zemlje klanjam i krstim, znate kako to već ide…. NE PREKIDAJTE ME, MOLIM VAS… Pa kad podignem pogled, pa ga prostrelim, a on uzme ono kandilo, pa mi zamahne s’ njim isped nosa…. Pa se skockam kad krenem… Uuuuu… Znate šta sam raznih marama za glavu kupila? To su dezeniiii… Svaki put promenim maramu, ne bi li me primetio. Jednom me je čak i pogledao… Da, da, sigurna sam da me jeste jednom pogledao!”
“Vi niste sa njim? Nemate, ništa sa njim?”
“Neeeee. Al’ planiram. Sve sahrane, koje on radi, ja redovno posećujem i isplačem se ko kiša na njima. Ne zbog umrlih, svašta ja njih i ne znam, nego zbog mog pustog srca. Zbog mog voljenog popa! Kad otpeva ono “vječnajaaaaa pamjaaaat” jaaaaa se raspametim!”
“Gospode…. Vijate ga po groblju?”
“Pa ne mogu da ga vijam po pozorištu, kad nije glumac, nego pop! Eh, ne znate vi, kakvih sve prilika ima po groblju da se nađe…”
“Moolim? Kakvih prilika na groblju?”
“Ih, nemate pojma, za ove udovice, šta može udovaca da se probere. I to čak sa inostranom penzijom! Nego, mene to ne zanima. Ja umirem, samo za mojom popčetom!”
“Dobro… On je oženjen, jel tako?”
“Jeste. Svi se popovi rano žene. Ima troje dece! Što mu fina žena, joj što je dobra, na hleba da je mažeš. Baš je VOLIM ovako, ko osobu. Jednom smo popričale ispred neke ikone! Dobra, predobra žena… Baš je volim!”
“Aha, oboje ih volite?”
“A neee… Nju volim ko osobu, a njega ko muškarca. Strasno ga volim!”
“Ok… I šta vi sad hoćete od mene?”
“Prvo, nekome da se izjadam?”
“Pa što se njemu ne izjadate, kad se ispovedate?”
“Ju, nisam luda, pa da me provali…. Meni od vas treba nada, da će mi nekada reći: “Volim te, popadijo moja!”
“Ja da vam dam nadu? Taman posla! Nadu, da založim još više tu vašu fikciju u glavi? Da poludite još više. Uhodite čoveka, u životu vas ni pogledao nije. Voajerišete! Da nije on, fikcija bi vam bio neko drugi! Za to što vi imate, postoji ozbiljna dijagnoza. Ne pomaže tu ni psihologija, ni astropsihologija! Što se mene tiče, Vi niste slučaj za mene! U pogrešnu “crkvu” ste došli da se molite!”
Voli vas,
Neda
