Jutros je dolazio majstor za roletne koje su bile u kvaru. Čula sam kako je procedio kroz zube nezadovoljstvo, predhodno urađenim. “Izvinite, moraću da skalpelom sečem ovo”, rekao je pošto je dobro procenio situaciju. Sreća, pa sam u tom momentu imala zakazan termin kod zubara.
Kad sam se vratila, dočekao me je “dražesan” prizor. Rupe u zidovima. Skuvala sam kafu, jer šta? Kasnije ću prionuti na čisćenje gipsa i maltera…
Dok pijuckam kaficu i gledam u rupe… razmišljam..
Koliko nas samo premaže svoju fasadu, bez da sredi “rupe” u sebi?
Koliko nas radi samo na svom fizičkom izgledu, pateći od spoljnjeg savršenstva, a unutra kroz šupljine duva promaja?
Ti vidiš “fasadu, namazana, okrečena izlepljena gipsom”, a ustvari dovoljno je neko samo da pokuca po toj fasadi “kuc, kuc…” i ona se raspadne kao i zid oko ovih roletni.
Ne trebamo li mi prvo otkloniti sav malter i popuniti “rupe” koje zjape u nama? Ne trebamo li prvo maknuti loša uverenja, stavove, misli koje nam ne služe, pa tek onda lepo urediti fasadu. KVALITETNO.
Zašto prelazimo preko rupa malterom? Zašto ostavljamo rupe u dubini zidova? Jel nam se toliko žuri, da nam samo fasada izgleda reprezentativno?
I šta bude? Sredio si se, spolja… Milina jedna… I tako nosiš tu svoju namazanu fasadu… I, samo jednog lepog dana, ona sama krene da otpada. Ti nastaviš preko da nanosiš gips ili malter, a ona … O, evo nove pukotine!!! Pa završiš u najboljem slučaju kod psihijatra na seansama, jer ti osećaš da u sebi ne možeš zakrpiti rupe, a one zjape uprkos fasadi.
Ne bi li bilo lepo, da mi prvo sa sobom odradimo jedan kvalitetan dubinski rad, pa tek kad imamo dobru osnovu, napravimo tu fasadu, taj gips, kako valja. Napravimo od tako čvrstog materjala, da neće moći prvi deran koji naiđe sa kamenčićem i “gađa te” da je okrnji! Jednostavno, napravimo je tako da joj ni uragan neće moći ništa?
Jer raditi samo na svom telu spolja, to je kao da nemaš svetu ništa drugo da ponudiš sem njega?! Ne unižavaj sebe ČOVEČE, TI SI MNOGO VIŠE OD SVOG TELA!!!
Voli vas, Neda
