Tog popodneva probudilo me je uporno zvono na vratima.
Pooooštaaaarrrrrrr – rekao je nepoznati glas!
Otvorila sam.
Paket za vas, potpišite.
A gde je moj poštar? Onaj drugi, što stalno donosi pakete – pitala sam?
A, on? Smotan je malo, povredio se – rekao je u žurbi.
Kako se povredio – iznenađeno sam upitala?
Pa, malo su ga svi zezali. Nije loš momak, nije. Ali eto. Malo su ga zezali… Svi. Doviđenja, doviđenja – odgovorio je i brzinski otišao.
A gde je moj poštar?
Drugačiji od svih poštara u ovom gradu. To mogu da vam potpišem. Ja stalno naručujem preko interneta. Razni poštari su donosili pakete. Ali ovaj mladi momak, koji je već duže vreme nosio poštu po kraju, može sve da ih uči lepom ponašanju! Ljubaznosti! Kulturi! Bilo kiše, bilo snega, bilo leda, bilo sunca… On je išao sa svojim rancem na leđima od stana do stana, sa OSMEHOM! Nije ga mrzelo da “skokne” ni do petog sprata ako treba! To čudo u životu nisam videla! Stalno nasmejan. Jednom je, na naš poziv, kada je napolju bio debeli minus, ušao samo u hodnik da nam preda paket i rekao – Hvala vam, dobro je da se malo zgrejem! Moram dalje… Predao paket i otišao…
Znate već, ja volim da pišem o jednoj pozitivnijoj slici života, tako da sam ga čak i pitala da uradimo intervju? Pristao je, bez problema.
Pitali su me – Zašto baš pitaš poštara, od toliko ljudi, da sa njim radiš intervju?
Rekla sam – Da ga pitam koji je njegov recept, za konstantni osmeh i ljubaznost? Šta takvog dečka motiviše u životu?
Poznajem mnogo ljudi koji žive svoj san i nisam ih nikad videla nasmejane! Čisto sumnjam da je san tog mladog momka, da nosi poštu sa osmehom na licu? Ali, uspevalo mu je. Svakog dana! Eto. To sam htela da ga pitam!
Obratiš mu se, ljubazno ti odgovori. Sa osmehom! Nikada u životu mi nije zazvonio na vrata, jer zna da imam bebu, pa da je slučajno ne probudi. Pokuca polako i čak učtivo šapuće dok ti predaje paket! Ako bi me neko pitao, kako zamišljam čoveka bez problema, kad bih onako površno gledala, on bi bio reper!
I eto sada, kakav mi je odgovor dao njegov kolega… “Svi su ga zezali!” To je rekao!
Ljudi ne vole različitost. To je! Ljudi ne vole osmeh! Smeta im, jer njima ne ide u životu da se smeju. Ne stoje im iskreni osmesi. Nedozvoljeni su! Neprihvatljivi! Izopšteni su takvi ljudi, jer im drugi zavide. Kad ste tužni, svi će vas tapšati po ramenu, bićete društveno prihvatljivi! Kad ste srećni i u ekstazi, svi će misliti da ste ludi! Zabranjeno je plesati, zabranjeno je pevati iz srca, misliće da nešto nije u redu sa vama. To sam i sama, namerno testirala ovih dana na društvenim mrežama.
Kakvo smo mi društvo? Kad je neko tužan i očajan, uklapa se u celo društvo, koje je više -manje, očajno! Kad si veseo, kad se usudiš, odmah si osuđen, na propast od tog istog očajnog društva. Ludim te smatraju! Kako se usuđuješ da ideš sa osmehom?!
Prso si – govoriće ti, oni isti koji se nikad nisu usudili! Koji sidro digli nisu! A tako bi želeli! Sve bi dali da smeju, da se smeju na glas, da pevaju, da zaplešu…
Ljudi se danas smeju obazrivo i proračunato, sa zadrškom. Procene vas, pa onda odluče, dokle će usta raširiti u osmeh. Kakva tuga. Kakva zavist! Kakvo slepilo ljudi! Jednostavno, ne dopire do mozga njihovog da možeš i pošiljku da doneseš, nasmejan! Po snegu, kiši, ledu, suncu…
Ljudi će se truditi da te sapletu na tvom putu, jer je jedino nesreća sigurna investicija ovoga društva! Spremi se na to! Ja sam odavno spremna! A ti?
Hoćeš li se usuditi da budeš nasmejan, da zapevaš iz sveg glasa i zaigraš od srca, da zagrliš bez zadrške…? Da te baš briga za tuđe poglede? Hoćeš li? Ili ćeš živeti za to, da te očajno društvo ne osudi i postati jedan od njih. U tom svetu gde je samo zavist prihvatljiva.
A gde je moj poštar?
Gde god da je, nadam se da će sa osmehom nastaviti kroz život…
Voli vas, Neda
