Bubanj na veš mašini se okreće… Trenutno je pritisnuto dugme za ispiranje. Pa centrifuga… I kliknuće par puta, da me obavesti da je kraj. Završilo…
Dok slušam mašinu shvatam da je i život pomalo ispiranje, pomalo pauza između programa, pomalo centrifuga, ali je bubanj zasigurno. Kad se završe svi programi, kliknuće par puta da označi završetak.
Ali tek onda kada se završe svi programi. Pre neće.
Život je san. Kratkotrajna avantura.
Koliko njih se sutra neće probuditi? Leći će i otići u drugi san. Koliko njih će sutra saznati, da se neko njihov danas nije probudio? Milioni ljudi. Ej bre, milioni…
Probudila sam se. Gledam u plafon, jbt živa sam!!! HVALA.
Znači, omašili su nas ti miloni, i tebe i mene. Bubanj se i dalje okreće. Nije li to dovoljno za sreću? To gledanje u plafon ujutro?
Njih par meni dragih ljudi su se probudili, verovatno i oni gledaju u plafon, živi su!!!! Meni dragi ljudi su živi!!!
SREĆA se to zove. Apsolutna sreća.
Kad osvestiš da ovo telo, ili kako sebe nazivaš JA, nije besmrtno, ne raduješ li se plafonu ujutro kad ga vidiš? Kad osvestiš smrt, ne živiš li onda život? Baš ga živiš. Kad shvatiš da je nekome “bubanj” stao, a da to nisi ti ili neko tvoj, ne slaviš li onda život!!??!!
Svest o tome da će jednoga dana bubanj da prestane da se okreće, i osveštavanje u svom mozgu te svesti, stvoriće od tebe istinski duhovno i zahvalno biće. Za svaki tren, za ispiranje, za centrifugu, za plafon…
I čemu onda svađe, kad smo tu u prolazu i samo da živimo? Čemu onda nezadovoljstvo kad su svi tvoji još na broju i ti sa njima? Čemu mržnja kad jednom shvatiš da danas jesmo, a sutra ko zna gde smo…
Neda
