… A MOŽDA I NEĆEMO.
Život čoveka može u deliću sekunde da se promeni, nestane, zastane… Prekine. Tu rečenicu, vrtimo gotovo svi, u nekim situacijama, a postane ti zaista opipljiva i shvatiš koliko je jeziva onda kad taj delić sekunde, postane deo tvoje stvarnosti. Kad je tvoje dupe u pitanju.
Današnji dan, 9. avgust slaviću kao svoj drugi rođendan. Mislim, zapravo svi mi sa leta 340 za Štutgart.
Sve je počelo uobičajeno. Putnici, gužva, pun avion, lep dan… Avion poleće. Ok. Letim sa detetom, prvi put same nas dve. Ok, nisam jedina. Muž nas čeka na aerodromu u Nemačkoj.
Primećujem da avion sve vreme, “šeta” levo-desno, pomislim: “Ma ok, nije dostigao visinu” . Gore dole, opet, levo desno… Gledam u lica putnika, većina spava, jutarnji je let… Pričam sa detetom, ali od slinog tumbanja u vazduhu, već mi pritisak u glavi raste i ne prolazi, a obično prođe. Opet, levo – desno, nikako da zauzme ravnu liniju i krene kao uvek…
Bože moj, pa bude turbulencija, ali ovaj avion se ponaša “kao list na vetru”, pomislim. Ok, možda se tripujem. Uverila sam sebe, da se tripujem. Dete animiram, međutim “ta bacanja” levo desno, gore dole, ne prestaju. Prolaze stjuardese sa vodom koja je u paketima, ja pitam tiho: “Šta se ovo dešava?” Tek će ona meni, sa sve graškama znoja na licu : “Pa turbulencije.” U tom trenutku, paket sa vodom koji im je stajao na kolicima od siline udarca i bacanja pade na pod. Ćutim. Zatvorila sam oči. Razmišljam kako ću kad stignem u Nemačku da ispričam Aci da nikad gori let nije bio. Razmišljam: “Ajde već jednom, avionu, zauzmi svoju trasu.” Ne mogu više ni da razmišljam, kad zatvorim oči muka mi je od bacanja i pritiska. A nikad mi nije muka. Otvorim oči, dete mi polako tone u san.
“Govori kapetan vašeg aviona, zbog tehničkog kvara na avionu vraćamo se za Beograd.”
Imam utisak da sanjam ovo što sam čula. Jbt letimo već pola sata ovako.
Ko je spavao, probudio se. Gledam u ljude. Lica gledam. Neko se u neverici smeje. Komešaju se. Okrenem se iza sebe, pogledam u nekog dečka, pitam ga: “Jel ja ovo sanjam?” Najozbiljnije ga pitam. On me gleda belo. Pitam ga opet isto. On samo ćuti i odmahuje glavom. Neka devojka ispred mene me pita: “Jel ovo realno?”
Ja kažem: “Izgleda da jeste, jebote.”
Prolazim očima preko lica ljudi. Neki se i dalje smeju, ali ono kao ne veruju.
Dete budim, kažem joj: “Srećo, idemo nazad u Bg.” Počinje da plače. Ne zna dete šta se dešava. Kaže, neće u Bg.
Ja se mislim: “Moli Boga da sletimo u Bg” . Neki dečko mi govori :”A meni je ovo tek četvrti put da letim u životu”. Čujem i neku ženu u tom svom metežu: “Joj Bože, oprosti mi, što sam prala veš na Svetog Iiju.”
Avion nas baca, a on jedva da se i čuje. Gledam u krila aviona, bolje da ne gledam. To nisu krila aviona, to je list papira. Znam u koga ću da gledam, pomislim. U stjuardese! Okrenem se, a one… Uspaničene, nešto na brzinu pričaju i nervozno mlate rukama. Mislim se, kad one ovako…
Pita jednu neki čovek: “Izvinite, zašto se vraćamo?”
Ona mu odgovara: “Ili ćemo da se vratimo, ili ćemo da izginemo!!!!”
Jbt. To je to. Grlim dete. Nje mi žao. Gledam je. Rekoh u sebi eto, to je to. Jbt. Žao mi deteta. A neću da plačem, gutam u sebi da ona ne vidi. Pričam nešto, nemam pojma šta pričam, a avion levo desno, gore dole. A on se i ne čuje. Blizu smo zemlje. A opet…. Gore nam visoko, dole duboko. Blizu smo. Nemoćni. Blizu. Mozda i sletimo u Bg. Kružimo. Avion ne čujem, možda i od pritiska, možda i zbog manjka kiseonika, a možda i zbog kvara.
Zatvorila sam oči. Udahnula…
Sleteli smo u Bg. Muk. Muk, ni muva da se čuje. Svi ćute. Nema komešanja, kao što to zna da bude. Ćute ljudi, kao zaliveni. Moja Aja, aplaudira. Samo ona. Dete.
Izbacuju nas iz aviona, kažu idemo na tranzit da čekamo novi let. Propušteni pozivi, pozivi… Držim se. Došla i hitna pomoć zbog nekih ljudi. Čekamo. Smestiše nas na drugi let. Bilo je turbulencija, normalnih. Avio se drzao pravo, kako i treba u svojoj liniji. Sleteli smo u Štutgart.
Žena je predala dete mužu. I sela na prvu klupu na aerodromu i počela da plače. Misli da ima još malo da se isplače, pa će biti kao nova.
I ta žena vam kaže: “Recite svima koje volite, da ih volite i da vam znače. Recite nekome, ko vam se sviđa :”Sviđaš mi se”. Ne čekajte specijalne prilike, pogodne trenutke, ne odlažite… Zaboravite na prepirke i inate. Jer život je stvarno delić sekunde…”
Ta žena čim vam ovo piše, Živa je!!!!!!!!
Neda
