Ne tako davno, u jednom zaglavljenom, oronulom carstvu živela je jedna mlada žena… Ta mlada žena je jedne decembarske subote rešila da prošeta, sa mužem i bebom. Dok su šetali, ona se setila da je u žurbi, a to zna svaka mama, zaboravila da doručkuje. Vikendi su uglavnom rezervisani za porodične ručkove, a do ručka bilo je nekih sat, dva. Pomislila je:”Mogla bih da svratim u ovu pekaru, da nešto gricnem i premostim do ručka.”
Bio je dug red ispred pekare… Stala je i strpljivo čekala. Ubrzo se i iza nje oformio dugačak red gladnih ljudi. Čim je pogledala u vitrinu sa svežim pecivom, odmah je znala šta hoće. Francuski sendvič! Bilo ih je tri. Ispred mlade žene, stajao je stariji čovek. Došao je na red.
Mlada žena je sa olakšanjem pomislila: “Super, ja sam sledeća. Tri su sendviča “opstala” u vitrini. Nema šanse da mi neko sad uzme sendvič.”
Pekar: “Izvolite?”
Čovek: “Meni ćete dat’ sva ova tri Francuska sendviča i jogurt za ovde!”
Mlada žena je sa nevericom pogledala u starijeg čoveka! Gde baš sad, baš sad, kada je stigao red na nju, da joj tu “pred nosem” neko uzme SVA tri sendviča. A ona je htela samo jedan, baš taj Francuski sendvič. Neću vas lagati, ali prvo što joj je prošlo kroz glavu, dok je posmatrala kako stariji čovek odlazi sa njenim nesuđenim sendvičem, bilo je: “Pa što, kad si već hteo isto što i ja, nisi uzeo dva, a ostavio meni taj jedan. Što uze sva tri baksuze!?”
Kupila je nešto drugo, i nastavila šetnju…
Pitala se: “Dobro, što si tako reagovala? Zašto su ti te misli, prve prošle kroz glavu?”
A onda KLIK! Lampica!
“A šta da sam ja taj stariji čovek?”, pomislila je.
“Šta da sam ja on? Ja u njegovoj koži?”
Pokušala je da zamisli… Ono što je primetila, jeste da je pričao čudnim naglaskom i da je nosio je kofer u ruci… Možda je putovao cele noći? Na samu pomisao o tome, na momenat se stresla. Sigurno je izgladneo, čim je kupio sva tri ogromna sendviča. Možda je sate i sate, proveo na stanici? Kako kog, čak i da ništa od toga nije bilo tačno, i on, taj čovek, imao je svoju priču. Svi imamo svoju priču. Čuđenje, eto kako baš njoj to da se desi, i ljutnja, koja je više ličila na durenje malog deteta, kome se nešto zabrani, prešle su u duboko saosećanje prema tom čoveku. Osetila je i stid, što je u momentu imala takve misli prema njemu. Znala je, taj stari čovek bio je tog dana njen izazov. Baš tu u toj pekari. On nije bio ni svestan da ona postoji. Da stoji iz njega gladna, sa nadom da kupi taj sendvič koji je on uzeo. On je bio postavljen tu, da bi joj bio lekcija. Nikakve veze on nije imao sa njenom unutrašnjom borbom, sa njenim mislima. Mlada žena, je ovoga puta to prepoznala i osetila ogromnu zahvalnost jer, ranije bi možda celi dan prepričavala, da je tamo negde naletela na nekog baksuza i čudila se kako baš njoj to da se desi… Uostalom, ona bez pogovora ZNA da svemir uvek vidi kompletnu sliku i da je nepogrešiv! Pošto je to tako, tom čoveku su bila potrebnija ta sva tri sendviča, nego njoj. Nasmejala se, zadovoljno u sebi… Pomislila je: “Bravo, mala.”
Šetnja se polako bližila kraju… Stali su na trotoar, izvadili bebu iz kolica, da je smeste u auto. U susret im je išao neki čovek, vukao je pijačnu torbu sa točkićima. I to ništa ne bi bilo neobično, da prolazeći pored dečijih kolica, iako je na trotoaru imalo dovoljno mesta za prolazak, iz sve snage, namerno, svoju pijačnu torbu nije sudario sa kolicima i sa izrazom punim besa pogledao u mladu ženu. Tvrdim vam, da bi 99 odsto majki, reagovalo kao lavica u tom trenutku. Na bes bi odgovorilo besom. I to kakvim! A ona, potpuno neočekivano, poslužila se metodom kojom Japanci i dan danas uče svoju decu. Da izbroji u sebi do 10. Posmatrala je tog čoveka kako odlazi, ni reč mu nije rekla.
“Šta da sam ja on? Da sam ja, sad ovaj čovek?”, opet je pomislila…
Ko zna zbog čega je on bio besan, i koliko dugo, da je sav svoj bes iskalio na nedužnim bebinim kolicima. Ta njegova frustracija, nikakve veze nema ni sa njom, ni sa kolicima. Da sam mu odgovorila besom, na bes, pomislila je, samo bih nahranila te grozne osećaje i oni bi i mene savladali. Znala je ta mlada žena da nikada srećna, ispunjena osoba neće napasti. Nema razloga. Ljudi napadaju iz straha, iz boli. A tog jadnog čoveka je nešto bolelo… Kao ranjenu zver… Besmomoćna, krvari, a hoće da ujede… I opet je osetila ogromno saosećanje prema tom čoveku. I poslala mu je ljubav u mislima…
Ta mlada žena, igrom slučaja, bila sam ja. Mogao je to da bude bilo ko od vas… U životu će vas neki ljudi nenamerno, potpuno nesvesni vašeg postojanja i namera, izbacivati iz “koloseka”… Dok će drugi to raditi namerno, da vas povrede. Jer su i oni ko zna kada i zbog čega bili povređeni… To nikakve veze nema sa vama. Želeće da vas povuku na svoju talasnu dužinu. Da na njihov bes, odgovorite mržnjom i besom, da na njihov prezir, odgovorite prezirom, da na njihov napad, odgovorite napadom. Jer oni ne znaju, drugačije. Nekad ćete zaista morati da reagujete, ali uvek imajte na umu da vas srećna i zadovoljna osoba nikada neće napasti. I da taj koji vas napada, traži pomoć. Duša tih jadnih ljudi vrišti. Bitno je tada, da to prepoznate u trenutku i sačuvate svoj mir. Ne zbog njih, već zbog vas. Nekad je bitnije biti u miru, nego u pravu. Pokažite takvim ljudima saosećanje. Izbrojte do 10. Japanci dobro znaju čemu uče svoju decu. Pomislite: “Šta da sam ja ovaj čovek?” Recite nekom takvom: “Da, znam, nije ti lako.”
I ne verujte mi ni reč od ovoga, samo probajte. Sačuvajte se. Sačuvajte svoj želudac i jetru, bes prvo tamo gađa. Sačuvajte svoja pluća, tuga tamo prvo gađa. Skinite teret sa vaših leđa. Osećaj tereta pogađa kičmu i zglobove. Zaboravite na ponos, da vam kolena ne nastradaju. Šaljite ljubav, ljubav raskravi vaše srce… Ne verujte mi ni reč, samo probajte… Ne zbog mene, već zbog sebe…
Šaljem vam mir i ljubav u praznicima koji dolaze…
Neda
